Nas junak, Lovro, bio je covjek ostra duha: nikad trijezan, nikad pametan.
Jednog dana, slusajuci lokalni radio “Prezid“ dosjetio se kako biti uspjesan u zivotu i zapalio pljugu. Nakon pet-sest dima napisao je prvi stih: “Jebem onoga tko ne zna , a jos manje onoga tko zna“. Sve ostalo je povijest.
Kad padne noc, netko zove upomoc, netko spava, a vecina njih pije.
Jedne takve kišne noci kršan momak se zaputio u lokalnu birtiju da utopi tugu zbog još jednog popušenog listica. Krene rakija prva pa druga pa treca i tako do zore. To je bio moj prijatelj optužen za ubojstvo prvog stupnja.
Porota ga našla krivim i dala mu 20 godina pakla. Ali on nece proživjeti sve te godine u cuzi. Ne ne! 20 godina! Kidaj u ime slobode...
Godina je 1978. Posla ima ali lijenost je opaka vrlina. Turizam cvate, naš se junak zaposlio kao konobar u jednom splitskom restoranu. Zaradjuje i nada se promaknucu ali umjesto toga dobiva kurac. Posao usluživanja mu postaje dosadan i odlucuje srecu potraziti kao gasterbajter i odlazi u Njemacku te tamo ostaje godinama radeci svakakve poslove od šljakera do žigola. Nakon pada Berlinskog zida te smrcu mu omražene Jugoslavije vraca se na rodnu grudu i daje svoju vjernost Franji Tudjmanu. Uclanio se u HDZ. Zbog završene srednje škole je u prednosti pred ostalim clanovima stranke. Pakao rata lakše se preživljava ako si na vlasti što je on odmah shvatio. “Rat je ipak samo rock and roll“, uvijek je govorio dok je bio na celu nekoliko tvrtki ciji su radnici bili na rubu gladi dok je naš junak priredjivao glamurozne zabave za svoje rodijake.
Ako imaš problema sa poslom, ako ti treba ženska ili novac podigni slušalicu i zovi me ma sve cu ti sredit, što god ti treba rodijace, ja sam zakon, hvalio se pred prijateljima. Jedne veceri, nakon par tura krenula je spika izmedju njega i jednog madjarskog pustolova. I onda prijatelju šta cemo-započeo je nas junak standardno. Ti si kao velik borac-uzvraca žabar, pa ajde idi na ratište i dokaži to!
Mlad si ti još i zelen i nemoj ti meni velik borac, pa picka mu materina ja sam klao dok si ti bio u pelenama!-ne da se naša zvijezda. Kladim se u pedeset tisuca maraka da nemaš muda da odeš tamo i da pokažeš svima da si ti onaj pravi Ante Strašni, strah i trepet svih klošara Balkana - odbrusi mu madjarcina. Prihvacam, ali majku ti jebem - uzvrati topovski naš Ante, stisne mu onu pedersku ruku te istu noc ode do kriznog štaba, uzme uniformu i pravac Gospic.
